Otkriće glazbe Dorina prastrica

Bio je ugodan, kasnoproljetni dan mjeseca svibnja. Put me vodio iz Osijeka u Vinkovce, u kojima nas je očekivala promocija notnog izdanja Julijana Pejačevića. Na dogledu su se izmjenjivale slike živopisne slavonske ravnice. Promatrajući voljeni horizont, pred očima su mi oživjele uspomene vlastita djetinjstva.

Mirna i Dora

Sličnim putevima godinama sam prolazila od Đakova prema Našicama, kamo su me dvaput tjedno tata i mama vozili u Glazbenu školu Dore Pejačević. Put kojim smo prolazili bio je put radosti, jer uskoro ulazim u školu, u dvorac, u pravi dvorac, prostor gdje su živjeli plemići i gdje je nekad koračala naša Dora. Nama djeci zvati je „našom Dorom“ bilo je posebno važno. Tako smo osjećali da nam je bliska, da nam je prijateljica. Prijateljica po glazbi. Uvijek sam se pitala kako je bilo čuti iz dvorca Dorin klavir te kako je sigurno i ondje skladala. Zamišljala sam je i kako šeta uz jezero te svira svoju violinu. Moje našičko vrijeme dogodilo se kasnih osamdesetih, baš u isto doba kada se o Dori Pejačević počelo više govoriti, kada su njezin život i djelo dobili zaslužen eho. Za mene kao ženu bila je posebno fascinantna. Zato sam s osobitom radošću i radoznalošću krenula u Vinkovce susresti se s glazbom njezina prastrica, Julijana Pejačevića, koji se također, pokazat će se na promociji, aktivno bavio skladanjem i glazbom.

Julijan Pejačević / Izvor: Digitalizirana ostavština Dore Pejačević, HGZ u Zagrebu, preuzeto iz notne zbirke Julijana Pejačevića, tonirano uz pomoć UI-a

Julijan

Taj izdanak obitelji Pejačević bio je brat Dorina djeda Ladislava Pejačevića (1824–1901), bana od 1880. do 1883. godine. U hrvatskoj povijesti ime Julijana Vicencija Marka grofa Pejačevića, rođenoga u Našicama 25. travnja 1833. godine, najčešće se veže za činjenicu da je bio kroničar obitelji i uspješan kolekcionar slika, posebice obiteljskih portreta. Njegovo najznačajnije djelo bilo je Istraživanje obitelji baruna i grofova Pejačevića i rodoslovlja baruna Parčevića itd. (Forschungen über die Familie der Freiherren u. Grafen Pejacsevich und die stamverwandten Freiherrn von Parchevich etc.), litografijom umnoženi rukopis čiji je primjerak pohranjen u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu. Julijan se nije ženio i nije imao djece.

Kako je pravilo u plemićkim obiteljima bilo da samo jedan član obitelji živi na glavnom posjedu, a to su Našice, on je glavninu života proveo u Mađarskoj na imanju Pejačevića u Šopronu. Živio je i u Salzburgu te Beču, gdje je obnašao dužnost carskoga i kraljevskog komornika nadvojvode Franza Ferdinanda. U Beču je i preminuo 2. ožujka 1906. godine. Pokopan je, pak, u obiteljskoj grobnici u Našicama. Tražeći u našoj literaturi podatke o Julijanu Pejačeviću, mnoštvo je onih vezanih uz likovnu umjetnost, ponajviše zahvaljujući dugogodišnjem djelovanju povjesničarki umjetnosti Jasminke Najcer Sabljak i Silvije Lučevnjak, dok je podataka o glazbeniku mnogo manje. Pronašla sam tek nekolicinu enciklopedijskih crtica, ali i jedan znanstveni rad iz 2024. godine. Najčešće se o skladatelju i pijanistu navode tek podaci da je imao opus koji broji oko 70 djela o kojima se ne zna mnogo. Ipak, spomenuti znanstveni rad autorice Andreje Rakitić, rijedak je primjer podataka o glazbeniku Julijanu Pejačeviću koji donosi nove spoznaje i otvara jedan od putova daljnjih istraživanja.

Naslovnica novog notnog izdanja

Dionizije

Značajan iskorak u poznavanju Julijana Pejačevića kao skladatelja i pijanista ipak se imao dogoditi – upravo na koncertnoj promociji u Vinkovcima, na kojoj je predstavljena netom objavljena notna zbirka, ali na kojoj smo dobiti priliku i čuti njegovu glazbu. Uzbuđenje prvog susreta s dotad neotkrivenom glazbom valjalo je prije predstavljanja primiriti šetnjom gradom, a hodajući centrom zamijetila sam na pročelju jedne zgrade spomen-ploču. Volim spomen-ploče, uvijek ih čitam. Tihi su to i uporni svjedoci zaslužnih ljudi, njihova vremena i djela. Na ploči je pisalo kako je u toj kući rođen Dionizije Švagelj (15. 9. 1923–16. 11. 1985), hrvatski književnik, znanstvenik, humanist i domoljub, utemeljitelj Centra nekadašnje JAZU i Matice hrvatske u Vinkovcima te počasni građanin Vinkovaca. Kakav kuriozitet, jer upravo sam išla na promociju na kojoj je kao jedan od predstavljača najavljen i Dionizijev sin, Dražen Švagelj.

Na predstavljanju u Vinkovcima: Dražen Švagelj, Renata i Ivan Karša te Veronika Hardy Činčurak   / Snimila Mirna Sabljar

Slijeva katedra, zdesna klavir

Toga 5. svibnja dvorana OMH u Vinkovcima bila je simbolično podijeljena na dva dijela: slijeva katedra, a na desnoj strani klavir. Na katedri je bilo izloženo notno izdanje Julijan Pejačević: Solo pjesme za glas i klavir te Romanca za klavir op. 4, a klavir je bio otvoren i pripremljen za izvedbu. Iz impresuma se moglo pročitati da je izdanje objavljeno u ediciji Notna izdanja, a urednički su ga potpisali Ivan Karša, Renata Karša i Veronika Hardy Činčurak. Objavljeno je u nakladi OMH u Vinkovcima, a za nakladnika je istaknut već spomenuti Dražen Švagelj, predsjednik Ogranka i jedan od trojice trenutačnih potpredsjednika Matice hrvatske. Za notografa izdanja potpisan je Ivan Karša. No samom izdanju prethodio je izuzetno zanimljiv te neobičan tijek događaja o kojem smo saznali na početku predstavljanja.

Seleći, naime, knjižnicu i ostavštinu oca Dionizija koja broji više tisuća primjeraka knjiga, Dražen Švagelj pronašao je kutiju s mikrofilmovima na kojoj je pisalo „Pejačević“, a koji su sadržavali fotografije nota. Švagelj ih je dao na uvid i procjenu Renati i Ivanu Karši, glazbenicima i prijateljima s kojima je i ranije surađivao. Ispostavilo se da pripadaju Dorinu prastricu, Julijanu Pejačeviću. No kako su note dospjele do Dionizija Švagelja?

Bečka kutija Dionizija Švagelja

Dionizije Švagelj, naime, godine 1969. bio je prvi upravitelj Centra za znanstveni rad JAZU koji je tada bio jedini centar istočno od zagrebačke središnjice. Osim Centra, aktivirao je i OMH u Vinkovcima te je bio član Glavnog odbora Matice hrvatske. Zbog toga je bio na meti UDBA-e, o čemu svjedoči tekst Dražena Švagelja objavljen u Književnoj reviji 2 iz 2021. godine. Živjeti, naime, kao matičar tih ranih 1970-ih bilo je izuzetno opasno. U tekstu naslovljenom Represija nad matičarima sudionicima Hrvatskog proljeća u očima njihove djece Dražen Švagelj opisuje jedan od očevih odlazaka u Beč. Dionizije Švagelj kao istaknuti prohrvatski orijentirani znanstvenik bio je u velikoj opasnosti od progona. Da bi ga te 1971. spasili, aktiviralo se predsjedništvo JAZU, a ondašnji predsjednik, akademik Grga Novak uputio ga je na šestomjesečno stipendijsko putovanje u Beč sa zadatkom istraživanja arhiva. Pretpostavka je kako je upravo tadašnji rad na arhivskoj građi u Beču uključivao i istraživanje ostavštine hrvatskih plemićkih obitelji, a to je u konačnici rezultiralo snimkama skladbi na mikrofilmovima. Prema pečatu na notama može se pretpostaviti da je Švagelj note Julijana Pejačevića pronašao u arhivu bečkog Društva prijatelja glazbe – znamenitog Musikvereina. Na notnim materijalima jasno je, naime, vidljiv pečat tog udruženja. U svakom slučaju, činjenica je da je Dionizije Švagelj zamijetio note Julijana Pejačevića te ih prepoznao kao nešto važno, što svjedoči o njegovu vizionarstvu, kao i o osjećaju za vrijedne i važne elemente hrvatske kulture i povijesti koji je očigledno posjedovao. Zahvaljujući njemu, sačuvana je tako neprocjenjiva glazbena građa koja je sada dobila svoje suvremeno notno izdanje.

Četrnaest solo pjesama i jedna romanca

Sadržaj promovirane zbirke raznolik je po porijeklu. Sadrži skladbe koje su pohranjene na mikrofilmovima (opusi 4-7 te 17, kao i 56-61), kao i skladbe koje se nalaze u digitaliziranoj arhivskoj građi Dore Pejačević u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu. Naime, u arhivu HGZ-a nalaze se naslovnice u Leipzigu i Beču objavljenih izdanja Pejačevićevih djela, popis seže čak do opusa 151. Međutim, samo su neke solo-pjesme i sačuvane te su one uvrštene i u ovo notno izdanje (op. 14, 15, 20, 78). Ostale promovirane skladbe su iz Švageljeve „bečke kutije“.

Renata Karša i Veronika Hardy Činčurak

Uvodna Romanze, op. 4, jedina je klavirska skladba, iza koje slijedi četrnaest solo pjesama. Skladbe su u zbirci poredane kronološki, prema opusima. Za uvodnu Romanze urednici navode kako nisu pronašli podatke da je ranije objavljena pa ova zanimljiva klavirska minijatura u a-molu zahvaljujući ovom izdanju postaje dostupna za sviranje, a zbog svoje nepretenciozne ljepote i izvođačke prirodnosti ima priliku postati i dijelom pijanističkoga repertoara. Ivan Karša je na promociji pojasnio kako je višestruko provjeravao svaku od skladbi, naglasivši kako nije bilo redakcijskih intervencija osim ispravljanja očitih krivih nota za koje je imao opravdanje na referentnim mjestima. Oznake za agogiku, artikulaciju, dinamiku i fraziranje koje će olakšati učenje i postavljanje interpretacije izvorno su skladateljeve.

Glavni dio zbirke čini niz od 14 solo pjesama označenih opusima 5–7, 14, 15, 17, 20 te 56–61, dok izdanje zaključuje pjesma op. 78. Skladatelj je za predloške koristio poeziju istaknutih austrijskih i njemačkih pisaca: Friedricha Schillera (Am Emma, op. 5), Friedricha Halma (Frucht und Blütte, op. 6; Sehnsucht, op. 7), Josepha von Eichendorffa (Noch schien der Lenz nicht gekommen, op. 14; Morgengebet, op. 15; In der Fremde, op. 61), Ferdinanda von Saara (Stadtsommer, op. 17), Emanuela Geibela (Ich lieg’ im tiefen Schachte, op. 20), Eduarda Mörikea (Lebewohl, op. 56), Friedricha von Bodenstedta (Alte Liebe, op. 57), Georga Scherera (Weiter zieh’n die Nachtigallen, op. 58), Karla Stielera (Abendruhe, op. 59), Roberta Hamerlinga (O trockne diese Thräne nicht, op. 60) i Petera Corneliusa (Ich habe die Blumen so gern, op. 78).

Djela Julijana Pejačevića zaslužuju biti dijelom hrvatskih glazbenih pozornica i to ne samo zbog povijesne vrijednosti, nego zbog kvalitetnoga glazbenog sadržaja

Skladbe uvrštene u zbirku ne potječu isključivo iz Švageljeve „bečke kutije“. Naime, neke od skladbi mogu se pronaći i u digitaliziranoj ostavštini Dore Pejačević u Hrvatskome glazbenom zavodu, a dio ih se nalazi i u Zavičajnom muzeju u Našicama te su opisane muzikološki u već spomenutom znanstvenom radu Andreje Rakitić o solo pjesmama Julijana Pejačevića. Autorica detaljno analizira solo pjesme te navodi kako se u našičkom muzeju nalazi 28 solo pjesama objedinjenih u jedan svezak, poredanih po opusima od 56 do 83. Važnost Švageljeve kutije, međutim, jest ponajviše u tome što je u njoj sačuvan dio građe koja je dosad bila potpuno nepoznata hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj javnosti, te samo izdanje u konačnici uključuje opuse za koje se do sada mislilo da su nestali. Tim je veća važnost ovog izdavačkog pothvata, ne samo za glazbenike izvođače, nego i za muzikologe i znanstvenike koji se bave poviješću obitelji Pejačević.

Renata i Ivan

Motivi pjesama uvijek su klasične teme ljubavi i ljepote prirode. Govorimo li o glazbenom sadržaju, važno je naglasiti da pjesme nemaju oznaku glasa za koji su pisane. Promatramo li ih kroz glazbene karakteristike, pjesme karakterizira jednostavnost u vokalnim linijama, dok je klavirska dionica u svakoj skladbi nositelj ugođaja, ritmičkog bogatstva i obiluje različitim vrstama klavirske tehnike. Proučavanjem notnih zapisa lako se uočava kako je Pejačević klavirsku dionicu uvijek tretirao pijanistički, što ne čudi budući da je po svemu sudeći i sam bio kompletan pijanist. Zato klavirske dionice u solo pjesmama obiluju raznovrsnom i zahtjevnom klavirskom tehnikom.

Josip Franjo Mücke, Julijan grof Pejačević,
ulje na platnu, 70 x 58 cm / Izvor Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku / Snimio Milan Drmić

Cjelokupan notni zapis vrlo je spretno notografiran zahvaljujući urednicima Renati i Ivanu Karši, koji su, osim što su izvrsni pijanisti, izuzetni klavirski suradnici s velikim iskustvom upravo u području suradnje s pjevačima. Notografija je, kako smo mogli čuti na predstavljanju, pomno promišljana i slagana kako bi, naprimjer, završeci stranica bili pogodni za okretanje pijanistima, a listajući izdanje možemo odmah uočiti da su skladbe pregledno i jasno ispisane što je izuzetno važno za daljnju upotrebu kako pjevačima tako i pijanistima. Ivanu i Renati Karša, profesorima na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, ovo nije prvi pothvat kojim su oživotvorili hrvatsku kulturu baštinu. Široj javnosti manje je poznato da su prije desetak godina u vlastitoj nakladi objavili Sonatu in Fa za klavir četveroručno Antuna Sorkočevića. Skladbu toga dubrovačkog plemića rođena 1775. godine, sina Luke Sorkočevića, pronašli su u glazbenom arhivu samostana Male braće u Dubrovniku. I ta je skladba zahvaljujući ovom bračnom paru zaživjela te je oteta zaboravu, a smatra se prvom komornom skladbom takve vrste u hrvatskoj klavirskoj literaturi. Na izdanje Sorkočevića bilo je potrebno učiniti redakciju što je uspješno i urađeno, a cilj koji su supružnici i suurednici željeli postići objavom izdanja djela Julijana Pejačevića bio je prvenstveno praktične izvođačke naravi. Sukladno tome, uz notni tekst promovirane zbirke nisu objavljeni nikakvi popratni tekstovi, što ostavlja prostor stručnjacima drugih glazbenih profilacija da skladbe nastave istraživati historicističkim ili muzikološkim pristupom. Autentičnost vlastitih motiva urednici izdanja potvrdili su i integralnom izvedbom svih djela u izdanju – na vinkovačkoj, osječkoj i zagrebačkoj promociji.

Stranica mikrofilmiranog notnog teksta iz
„bečke kutije” Dionizija Švagelja

Veronika

Pijanistica Renata Karša za uvod je interpretirala Romanzu, op. 4. Ova glazbenica rođena u Vinkovcima gdje i započinje glazbeno obrazovanje, diplomirala je klavir u klasi Damira Sekošana te magistrirala u klasi Pavice Gvozdić. Kao pijanistica etablirala se brojnim nastupima u svim većim gradovima Hrvatske, a dosta je svirala i u inozemstvu. Njezine interpretacije redovito karakteriziraju tehnička pripremljenost i suptilna, pomno promišljena interpretacija. Sve navedeno moglo se čuti i tijekom promocijskog koncerta na kojemu smo je slušali kao solisticu, ali i klavirsku suradnicu sopranistici Veroniki Hardy Činčurak, koja joj se priključila na pozornici. Treća članica uredničkog tima, koja je pregledala i uredila tekstove pjesama, Veronika Hardy Činčurak diplomirala je solo pjevanje na Umjetničkoj akademiji u Osijeku u klasi Berislava Jerkovića 2010. godine, kada je imala i debitantski nastup u HNK u Osijeku. Aktivno se bavi koncertnom djelatnošću u zemlji i inozemstvu, te je višestruko nagrađivana na međunarodnim pjevačkim natjecanjima, kao solistica, a sada i posredno, kao profesorica studenata na osječkoj Akademiji.

Respektabilna zbirka – realna prilika

Slušajući interpretacije dviju umjetnica, moglo se primijetiti kako su djela Julijana Pejačevića glazba koja zaslužuje biti dijelom hrvatskih glazbenih pozornica i to ne samo zbog povijesne vrijednosti, nego zbog kvalitetnoga glazbenog sadržaja. Predstavljene skladbe iznimno su ugodne za slušanje, interpretativno pogodne i karakterno raznolike. Živjet će, dakako, onoliko koliko ih publika bude prihvatila. No sudeći po reakcijama slušatelja koji su ih prvi čuli, skladbe Julijana Pejačevića nakon više od stoljeća zahvaljujući ovom izdanju imaju realnu priliku zaživjeti na repertoaru.

Urednici izdanja svojim su umjetničkim i izdavačkim radom omogućili da hrvatska glazbena baština postane bogatija za jedan zanimljiv, a dosad potpuno nepoznat opus. Divno je sada znati da je jedan dio neobjavljenih materijala iz očeve ostavštine Dražen Švagelj prepoznao i darovao ljudima koji su ono što im je bilo povjereno znali uobličiti u respektabilnu notnu zbirku. Ona će zasigurno naći svoje mjesto u silabusima pjevačkih studijskih programa, kao i na koncertnim podijima. A sljedeći korak koji (potajno) priželjkujemo jest da je zabilježe i na nosaču zvuka.